fbpx

banner1

“Ono glavno što vidim kao poveznicu aikida i moje profesije je konstantan rad na povećanju svjesnosti o sebi, svjesnosti o drugima i, što je još važnije, rad na kvalitetnom kontaktu.”

 

piše:  Sanja Milovac
fotografija:  Jasmina Cviljak

 

U japanskoj je terminologiji jedno od značenja za ideogram AI(合) – sjedinjenje, za KI(氣) – životna energija, DO(道) – put. Aikido se tako često prevodi kao put sjedinjenja životne energije, a krase ga i termini poput umijeće mira ili umjetnosti opasnosti. Za razliku od drugih borilačkih vještina pokreti su mekši, gotovo plesni, a prema napadaču se odnosi bez udaraca i želje za ozljeđivanjem. Nerijetko se stoga promatrači zapitaju koliko aikido pomaže u realnom napadu i jesu li se oni koji vježbaju ovu vještinu, u stanju obraniti od napada na ulici.

Doc. dr. sc. Adrijana Košćec je psihologinja i psihoterapeutkinja, zaposlena na Odjelu za psihologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Nakon radnog dana na fakultetu i u psihoterapijskoj sobi, najmanje četiri puta u tjednu odijeva bijeli kimono i crnu hakamu (tradicionalne japanske hlače).

 

Moj radni dan je buran i  dugačak. Puno sam s ljudima, za kompjuterom, razni administrativni poslovi oko fakulteta, raznih udruga, svakodnevna komunikacija sa studentima ili aktivnosti u Savezu psihoterapijskih udruga Hrvatske. Držim predavanja, konzultacije, pišem znanstvene radove, dan na fakultetu prođe za čas. U popodnevnim satima imam psihoterapijske klijente i to onda bude do večeri, do treninga. Naravno, tu su i obiteljske obaveze.

Upravo ćemo kroz Adrijanino iskustvo zaviriti na tatami, strunjaču na kojoj se vježbaju borilačke vještine. Treninzi aikida su fizički zahtjevni, no cilj nije ozlijediti napadača, nego primjenom tehnike dati odgovor kojim će se izbjeći sukob. Koriste se napadi drvenim oružjem – štapom, mačem i nožem, različite vrste hvatova i udaraca.

 

S aikidom sam se srela kroz psihoterapijsku literaturu i negdje sam vidjela sličnost s onim kako radim s ljudima, i to dok još uopće nisam znala što je to aikido. Kada sam prvi put došla na trening Aikido društva Zagreb, vidjela sam da je ono što se događa na tatamiju zapravo stalni rad na sebi, odnosno stalna preispitivanja. Naravno, tu je važna i ona tjelesna komponenta, fizička aktivnost. Od kada vježbam sam zdravija,  imam više kondicije i puno sam fleksibilnija. Za razliku od prije, podjednako uspješno koristim lijevu i desnu ruku, iako sam, kao i većina ljudi, stopostotna dešnjakinja. Razvijam tehnike, sve bolje ih razumijem i vještija sam u njima. Ono glavno što vidim kao poveznicu aikida i moje profesije je konstantan rad na povećanju svjesnosti o sebi, svjesnosti o drugima i, što je još važnije, rad na kvalitetnom kontaktu. Znači, ako sam svjesna sebe u određenom trenutku i druge osobe u tom trenutku, onda nas dvoje ili nas dvije, možemo ostvariti kvalitetan kontakt i po mom viđenju upravo je to svrha aikida – rad na kvalitetnoj komunikaciji.

Trening ki aikida možemo podijeliti u četiri cjeline. U početku se rade ki vježbe koje pomažu osobi da se centrira i osjeti tatami pod nogama. Nakon toga su vježbe disanja. Dah je vrlo važan za izvođenje tehnika. Diše se duboko, uz neprestano korištenje dijafragme. Zatim slijede aikido vježbe koje su osnova za bavljenje tehnikama, primjenjuje se meditacija, a kroz tehnike dolazi do kontakta s partnerom.

A-web-290x437Da bi se tehnike razvile i postale skladne, potrebno je dosta učenja i vježbe. Ako se vratim na sam početak, sjećam se da sam trenirala neka četiri mjeseca kad sam se našla u paru s jednim od iskusnijih vježbača, koji je imao hakamu. Radili smo jednu od tehnika napada s leđa, a ja sam se osjećala beskrajno glupo. Nisam mogla shvatiti što želi od mene, koju mi ruku lovi, na koju se stranu trebam okretati, što napraviti. Bila sam frustrirana, jer nisam mogla razumjeti što se događa u toj tehnici. Sada, dok ovo pričam, vidim da je to jako velika razlika u odnosu na pet godina treninga. Danas, istu tu tehniku mogu i raditi i razumjeti. No, da bih je po mojim kriterijima izvela skladno, mislim da će mi trebati još dosta godina vježbanja. Za mene je jako interesantno da se u trenutku kada pomislim da sam neku tehniku shvatila ili naučila, vrlo brzo dogodi da osvijestim kako i dalje postoji ogromno more detalja koje još treba učiti.

Kvalitetan kontakt s partnerom. Dakle, dođem na tatami. Kao prvo, susretnem se sama sa sobom. Cijeli sam dan u razno-raznim pričama u kojima isto tako nastojim biti svjesna sebe, ali onaj trenutak kada počne trening, kada radimo ki vježbe, disanje i kratku meditaciju, imam priliku sve ostalo od toga dana ostaviti na sat i pol izvan tatamija. Sve će me naravno dočekati i nakon treninga, ali ja ću imati više energije, snage i volje suočiti se s time. “Uzmite predah, promijenite aktivnost, iskoračite iz začaranog kruga katastrofičnih misli i briga” – to je nešto čemu kao psiholozi i psihoterapeuti podučavamo svoje klijente. Kada se sretnem i s drugom osobom, stanje u kojem sam ja i ono u kojem je druga osoba, djeluje na to kako ćemo napraviti tehniku. I sada, mogu se ja truditi i za vrijeme disanja i meditacije postići nekakav mir i baviti se aikidom, no to se ne događa uvijek, kao niti u svakodnevnom životu, koliko god se ponekad trudili. U aikidu je princip da na svakoj tehnici mijenjamo partnere. To je puno energije koja ulazi u naš prostor. Dolazi osoba s nekim svojim svijetom, svojim idejama, svojim stanjima… i mi ostvarujemo kontakt. Neki su partneri izrazito čvrsti i kruti, neki puno nježniji, fragilniji i to je  ponekad neovisno o spolu, a treba sa svakim biti u stanju izvesti tehniku. I ja sam u kontaktu sa svakom osobom drugačija. S nekim se smijem i radosna sam, s nekim pristupam vrlo ozbiljno, s nekim uđem u agresivnu temu i na tome treba raditi, a to se sve dogodi u kratkom periodu, unutar jednog treninga. Primjerice, s jednim od mojih aikido prijatelja bilo mi je godinama stvarno teško. U susretu s njim ne bih mogla napraviti niti jednu jedinu tehniku. Bio bi čvrst, jak, ne bih ga mogla pokrenuti i osjećala sam se frustrirano. U nekakvoj komunikaciji znao mi je objašnjavati da je to zato jer ne znam napraviti tehniku… No, istovremeno, tehnike radim i s drugim partnerima. Ako ovdje funkcionira, a ovdje ne – pitala sam se da li mi drugi popuštaju. Imala sam osjećaj da mi se inati i to je trajalo  dugo. U nekoj fazi života smo se očito i on i ja promijenili tako da sada mogu reći da smo prijatelji i više na tatamiju nemamo problema. Ako on i  krene s nekom od svojih “starih” priča, ja se drugačije postavim i to mi više nije tema. S tim je nestao i konflikt.

Aikido tehnike uključuju puno taktilnosti. Hvatovi za ruke, ramena, napad na vrat. Upravo su dodir i glas ključni prenositelji informacije o stanju nas samih ali i druge osobe. Na tatamiju se lako uočavaju emocije, samoobrambeni mehanizmi, ljudski karakteri ili ego.

U našem aikido pravcu nema jednog savršenog ispravnog načina na koji treba izvoditi pojedinu tehniku. Nema sasvim točnog i preciznog slijeda pokreta nego učimo principe, koncepte. Svaka tehnika sa svakom novom osobom izvodi se ponešto drugačije i stoga vještina u aikidu znači vješto prilagođavanje svakom napadaču, svakoj situaciji. Iz tih početničkih dana, zanimljivo mi je iskustvo sa seminara u Firenci. I tada se ispred mene našao iskusan vježbač koji je bio beskrajno ljubazan, s osmijehom na licu. Iako mu je bilo jasno da radi s početnicom, on me tako izvrtio, tako sa mnom pomeo taj tatami da nisam mogla imati kontrolu nad svojim tijelom. Radio je sa mnom što god je htio. On nije bio grub, nije bio agresivan, on je jednostavno bio prečvrst, prerezolutan. To mi je bilo dosta šokantno iskustvo, nisam se ozlijedila ali sam bila jako zbunjena. Bit aikida je percipirati i procijeniti. Nakon što je ostvario prvi kontakt, mogao je osjetiti… Način na koji sam ga držala sigurno je bio nevješt. Već iz prvog dodira može se zaključiti stupanj učenja. Trebao je biti pažljiviji.

Utemeljitelj aikida, Morihei Ueshiba, još je kao dijete gledao nasilje koje su politički moćnici vršili nad njegovim ocem i obitelji. Zbog toga je život posvetio učenju drevnih borilačkih vještina i treninzima snage. Bio je nizak, tjelesna konstitucija nije mu davala predispozicije da će postati veliki borac, no vrlo je brzo dosegnuo stupanj na kojemu je teško pronalazio dostojne protivnike. Na vrhuncu snage, početkom 20. stoljeća, odbacuje sve pristupe u kojima se na nasilje odgovara nasiljem. U periodu u kojemu se u Ueshibi budio duhovni poziv i kada je počeo težiti vlastitom unutarnjem miru i skladu s okolinom, koncepti borbe u kojima se neprijatelja želi poraziti, gube smisao. Na tom je putu promijenio sebe. Preuzeta znanja iz borilačkih vještina, prije svega jiu-jitsua i tradicije rada s oružjem, razvio je u jedan posve novi sustav i filozofiju koja se temelji na ljubavi. Sljedeće O’Senseijeve (velikog učitelja) misli slikovito opisuju ideju aikida, a navedene su u knjizi “Živjeti aikido”:

 

“Opazivši me pred sobom,
neprijatelj napada mačem,
ali do tog trenutka ja već stojim
siguran iza njega.”

“Čak kada vas okruže te napadnu mnogi, sve ih doživite kao jednog protivnika.”

“Dok ulazite u šumu neprijateljskih kopalja,
znajte da je vaš um vaš štit.”

Naglasak kod vježbanja nije na snazi mišića, nego na ispravnom disanju, opuštenosti te podjednakom  razvijanju i tijela i uma, zbog čega je za aikido važan i termin – ujedinjenje uma i tijela.

 

C-webSituacije da prilikom vježbanja dođe do agresije, naravno, postoje. Ono što je učenje u aikidu jest da osvijestimo svoju agresivnost i nađemo načina izaći na kraj s njom, jednako kao i s tuđom. Ako dođem ili umorna, ili iznervirana, ili nesretna zbog nečega na trening i ne uspijem se potpuno fokusirati na ono što se tamo događa, izgubim  strpljenje i dođe mi ponekad da na neki kontakt reagiram agresivnije. Što duže treniramo, rjeđe vraćamo tim agresivnim stilom. Čovjek valjda usvoji tu ideju i filozofiju aikida, pa pokušaš i fizički, a i nekim drugim pristupom, riječju, kontaktom, pogledom, ublažiti situaciju i utjecati na to da do sukoba ne dođe. To je isto nešto što me drži tako dugo u aikidu, jer svi koji treniramo imamo isti cilj – učimo izaći na kraj sa svojim, nazovimo ih demonima i neprimjerenim reakcijama. O’Sensei Ueshiba isticao je da prava pobjeda jest pobjeda nad samim sobom. Važno je našaliti se na vlastiti račun, nasmijati se i ići dalje.

Prema riječima našeg sadašnjeg glavnog učitelja, doshua Kenjira Yoshigasakija, u aikidu se razvoj pojedinca mjeri u odnosu na samoga sebe u periodu prije toga. Znači, ako polažem neki ispit, za sljedeći stupanj nije bitno kako ja to radim  u odnosu na nekog drugog tko je polagao, nego kako to izgleda u odnosu na moje zadnje polaganje. Svaki dan se na tatamiju trebam uspoređivati sama sa sobom, a ne s drugima.

U aikidu nema natjecanja, nego se razvoj pojedinca prati kroz sustav polaganja ispita. Prije pola godine, Adrijana je položila ispit za 2. kyu, čime je dobila pravo nošenja hakame.

Naravno, na početku kada sam došla na aikido, vježbači s hakamama su nam svima  bili impresivni i svi smo imali poštovanje prema njima. Njihov aikido izgleda lijepo, moćno… i čitavo vrijeme znaš da za hakamu treba dosta godina vježbe i razvijanja vještine. Neka prva ideja je – joj, koliko mi treba vremena da dođem do hakame, želim hakamu, to je moj cilj! To se, nakon što počneš trenirati, nakon što se ozbiljno posvetiš učenju i polaganju ispita, izgubi kao cilj sam po sebi. I u jednom trenutku dođe prirodan moment, kao i vrijeme da položiš za hakamu. Jako mi je bilo izazovno pripremati se za taj ispit, jer u trenutku u kojem sam se trebala početi pripremati, uhvatio me veliki strah, osjećaj da još nisam niti blizu tog stupnja da bih zaslužila nositi hakamu, da jako malo toga znam. Nositi ju, kao što naši učitelji Marijan Kudrna i Dobroslav Jakovljević stalno ponavljaju, je velika odgovornost – u smislu da nakon tog ispita nastavljaš s radom na sebi, ali pažnju posvećuješ i mlađim vježbačima, svakome kome je pomoć potrebna. Iako mi podučavanje drugih nije nimalo strano, to da trebam nekoga učiti aikidu, bilo mi je dosta zastrašujuće. Vjerojatno zato što je u osnovi aikida ideja da u životu konačna učenja ne postoje, da smo stalno u razvoju i propitivanju i da osjećaj pretjerane sigurnosti neminovno smanjuje razinu svjesnosti i o sebi i o drugima. Spremala sam se za ispit oko godinu dana i u tom periodu stekla novu razinu zrelosti i kroz okolnosti privatnog života i u aikidu. Trenutak kada sam polagala za hakamu bio je trenutak u kojem sam bila spremna prihvatiti ju, a sada se trudim da je budem dostojna.

Osim u klubu, vještina se razvija na domaćim i međunarodnim seminarima.

Jako je važno susretati nove ljude na tatamiju. Kada vježbamo stalno u istom klubu, naša aikido komunikacija  se lako svede se na rutinu jer se međusobno dobro poznajemo. Odlaskom na seminare ponovo osvježavamo svjesnost da je svaki čovjek drugačiji, da ima drugačiji pristup, drugačiji način napada, ako govorimo u terminima borilačke vještine, i da se tome treba prilagoditi i biti dovoljno fleksibilan.

Zanimljivo je spomenuti i da je posljednjih šest godina aikido izborni predmet na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

Aikido mogu vježbati svi – i mali i veliki, mladi, stari, ljudi s tjelesnim hendikepom. U klubu imamo primjer našeg dragog prijatelja koji ima 75 godina i koji marljivo i aktivno trenira. Kod nas vježba  i puno djece u dobi od 5 do 15 godina. Ovu vještinu ne bih preporučila jedino onima koji imaju želju naučiti konkretne tehnike pomoću kojih se u svakodnevnom životu mogu tući. Nikad se nisam našla u situaciji da me netko napadne, i da do toga dođe, ne znam reći bih li se, uz pomoć akido tehnika, mogla obraniti. Poznate su mi razne priče muškaraca i žena koji su proživjeli pokušaj napada. No, nitko se od njih nije obranio direktnom aikido tehnikom, nego je imao neku ideju ili intervenciju zbog koje je napad postao besmislen, pa se nije dogodio. Možda netko i krene vježbati s motivom da bi mogao tjelesnu vještinu koristiti u situacijama realnog napada, ali nakon par mjeseci treninga mislim da je vrlo jasno vidljivo da to nije poanta aikida. Mi ne učimo kako biti vješti u tučnjavi, mi učimo kako se ne tući – kako se ne tući šakama, kako se ne tući riječima. Meni je trening na tatamiju, zapravo, trening za život.

Napisano u prosincu 2012.

Adrijana: Trening na tatamiju je trening za život