Iz intervjua 1995., 1996. i 2000. godine:
Mislim da je to bilo 1940. Jedan od starijih u judo klubu pričao mi je o učitelju nevjerojatne snage i pitao me želim li ga upoznati. Dao mi je pismo preporuke i krenuh.
Kad sam došao u dojo, Ueshibe nije bilo pa me primio uchideshi. Pitao sam ga o aikidu. Rekao mi je: “Daj mi ruku i pokazat ću ti.” Znao sam da će učiniti nekakav potez pa sam mu pružio lijevu ruku umjesto desne. Budući da sam dešnjak, htio sam imati svoju jaču ruku u pripremi. Zgrabio mi je ručni zglob i napravio oštru nikyo tehniku. Nisam uopće bio ojačao taj dio svog tijela, pa je bilo jako bolno. Siguran sam da sam problijedio, ali nisam mu htio popustiti, trpio sam bol dokle god sam mogao. Tad sam mu uputio udarac svojom desnom rukom i to ga je smelo pa me pustio. Ako je to aikido, pomislio sam, najbolje da se okanim toga i odem doma.
Upravo tada se vratio Sensei Ueshiba. Predočio sam mu svoje pismo preporuke, “A da, od g. Morija…” rekao je. Zatim je za demonstraciju počeo bacati jednog od većih uchideshija po doju. Činilo mi se to pomalo lažnim dok mi Sensei Ueshiba nije rekao da ga napadnem. Zauzeo sam judo stav i krenuo uhvatiti ga u zahvat. Na moje veliko iznenađenje, tako me glatko i brzo bacio da nisam stigao ni pojmiti što se dogodilo. Odmah mi je bilo jasno da je to ono što želim raditi. Zatražio sam dopuštenje da se odmah upišem i od sljedećeg jutra počeo sam svakodnevno dolaziti u dojo.
U početku nisam imao pojma što se događa. Čak su me i srednjoškolci mogli bacati bez imalo problema. Činilo mi se to prilično čudnim pa sam pokušavao hvatati još jače ali, naravno, tada bi me samo još lakše bacali. Trening mi se činio prilično čudnim i tajanstvenim, i žudio sam saznati kako se tehnike izvode. Kad netko koristi snagu da bi vas bacio, uvijek se možete na neki način oduprijeti ili uzvratiti. Ali sasvim je druga priča kad taj ne čini ništa određeno, a svejedno ste bačeni. Mislio sam si: “Da, ovo je prava stvar”.
Istovremeno sam nastavio trenirati u Ichikukai doju. Tamo bih ostajao preko noći i vježbao zazen (sjedeća zen meditacija) i misogi (pročišćivanje). Trening je bio usmjeren na postizanje neke vrste prosvijetljenog stanja u kojem bi se i tijelo i um u potpunosti oslobodili sputanosti. Bilo je to iscrpljujuće, a nakon toga bih, već mrtav umoran, odjurio na aikido. Na moje iznenađenje, otkrio sam da me u tom stanju ljudi koji su me prije uvijek mogli baciti, više nikako nisu mogli baciti. I bacao sam ih bez mnogo truda. Mnogo vas je teže baciti ako se oslobodite snage, a također je i puno lakše baciti protivnika.
Sensei Ueshiba je bio osoba koja je pokazala što znači biti u opuštenom stanju, posjedovati istinski ki i biti ujedinjena uma i tijela. Bio je čvrst kao stijena ali i vrlo opušten, i ta ga je kombinacija činila izuzetno jakim. Ovladao je opuštanjem tako što ga je u potpunosti integrirao u svoje tijelo i niste ga mogli pomaknuti ma koliko ga gurali ili vukli; ali zato me bez napora bacao, a da nikad nisam imao osjećaj da koristi ikakvu snagu. Bio sam zapanjen da na svijetu uopće može postojati takva osoba.
Mislim da danas nema nikoga tko ovo može zaista pokazati na način na koji je on to mogao. Ova stvarno zadivljujuća kvaliteta koju je razvio s toliko muke (a ne priče kako je vitlao borovima koje bi čupao iz zemlje i slične besmislice), je ono što bismo trebali pokušati ostaviti budućim naraštajima.
Uvijek sam apelirao na ljude iz aikida da ne pišu takve stvari, no, umjesto toga bi samo smanjili stablo iz priče.
Priče su postale prilično nevjerojatne nakon njegove smrti. “Sada se kreće trenutačno” ili se “iznenada pojavljuje s kilometarske udaljenosti” i slične gluposti. Dugo sam bio sa Senseijem Ueshibom i mogu vam reći da nije imao nadnaravne moći.
————————–
Sensei Ueshiba nije dopuštao shiai (borba). U pravom shiaiju cilj je u potpunosti lišiti protivnika njegove moći, ukoliko to ne učinite, ne možete ustvrditi pobjedu. S druge strane u suvremenom shiaiju postoje pravila koja su uspostavljena radi sigurnosti i očuvanja života boraca i tim pravilima određuju se pobjeda i poraz.
Međutim, takva su natjecanja zapravo sport, pa nisu stvarno shiai u pravom smislu riječi. Judo je, na primjer, kreiran tako da se natjecatelji mogu dići nakon što su bili bačeni nebrojeno puta. To je moguće samo zato što je judo sport, u stvarnosti to ne bi bilo tako.
U prošlosti, shiai je značio da ste protivnika pokušali ili ubiti ili teško ozlijediti, ili ga barem onesposobiti za daljnji otpor. Inače bi se borba smatrala nedovršenom i bez pobjednika.
Budo, po samoj svojoj prirodi ne uključuje natjecateljsku borbu. Ako pogledate kineske znakove vidjet ćete da oni doslovno znače “način zaustavljanja oružja.” Položite vlastito oružje, a istovremeno činite da i vaš neprijatelj položi svoje. Drugim riječima, nije cilj pobijediti ljude, već je istinski budo ispunjenje i usavršavanje sebe samog. To je ono što je Sensei Ueshiba uvijek govorio.
Kako bi održali svoju sigurnost i sačuvali živote, moramo utvrditi pravila. No, određujući tim pravilima pobjedu i poraz, automatski ulazimo u svijet sporta. A Sensei Ueshiba je cijeli svoj život bio kategoričan da je aikido budo, a ne sport.
————————–
Sensei Ueshiba je često pričao kako je jednog dana dok je stajao kraj bunara i brisao se nakon treninga odjednom shvatio da je njegovo tijelo postalo savršeno i nepobjedivo. S nevjerojatnom jasnoćom shvaćao je značenje zvukova ptica i kukaca i sve ostalo oko njega. Čini se da je to stanje potrajalo tek oko pet minuta, ali mislim da je tada ovladao umijećem opuštanja. Nažalost, uvijek je o tom iskustvu govorio koristeći vjerske izraze koji su drugima bili manje-više nerazumljivi.
Također bi znao reći fantastične stvari kao: “Bogovi su postali poput dima i ušli u moje tijelo” ili “Na cijelom svijetu, prošlom i sadašnjem, čak ni među svecima i mudracima, nikad nije bilo nikoga tko bi mogao razumjeti što govorim, pa ni ja sam, iako ja to govorim, ne razumijem.” I kako smo onda iz takvih izjava mogli nešto shvatiti!?
Mogli ste ga pitati što god ste željeli, ali nikad ne biste razumjeli njegove odgovore. Samo bi vam pokazao i rekao nešto kao “To ide ovako”.
————————–
Prije rata Sensei je poučavao na Mornaričkom učilištu. Jednom su ga prilikom četiri snažna mornara pokušala podići, no koliko god se trudili to nikako nisu uspjeli.
Sensei je o tome rekao,”Mnogi božanski duhovi Neba i Zemlje ušli su u moje tijelo i postao sam nepokretan kao stijena”. Takve njegove izjave čuo sam stotinama puta. Što se mene tiče, u mene nikad nisu ušla božanska bića. Nikad nisam mnogo polagao na takva obješnjenja.
Jednom kad sam sa Senseijem bio na Havajima, bila je demonstracija na kojoj su me dva snažna havajska učenika trebala pokušati podići. Tu sam noć bio vani i pio do tri ujutro, i Sensei je znao u kakvom sam se stanju vratio. Rekao je: “Naravno da bogovi neće ući u pijanduru kao što si ti! Kad bi to učinili i oni bi se napili!”. Zato je mislio da će me uspjeti podići. U stvarnosti takve stvari nemaju veze s bogovima i duhovima. Radi se samo o tome da se ima nisko težište. To znam i to učim sve svoje učenike. Ne bi imalo nikakvog smisla da to mogu učiniti samo osobiti pojedinci. Takve stvari moraju biti dostupne svima da bi imale ikakvog smisla.
Način na koji ljudi danas govore o kiju uglavnom teži ka okultnome, ali ja mogu reći da nikad nisam učinio išta što bi i približno uključivalo okultno. S druge strane, mnogo onoga o čemu je Sensei Ueshiba govorio, zvučalo je okultno.
————————–
Kad sam počeo svoje učenje temeljiti na principima kija, znao bi proviriti u dojo, naročito kad bih poučavao grupu žena, i reći nešto kao: “Ne slušajte što Tohei priča, Aikido je moj, ne Toheijev”. U tom smislu bio je u svojoj izravnosti i nedostatku profinjenosti poput djeteta – vrlo spontan i bezazlen. Ljudi povezani s raznim religijama dolazili su u dojo da bi laskanjem izmamili novac. Gotovo nikad nije trošio novac na sebe, ali je, čini se, uvijek bio bez novca jer bi ga davao takvim ljudima.
Doimao se simpatičnim starcem. Vedrim. U mnogim stvarima činio se djetinjastim.
Ponekad bi ga iznenada obuzela srdžba. No, bio je ljubazan prema ženama. Nikad nisam vidio da se naljutio na neku ženu. Zanimljivo je da njegova srdžba nikada nije bila usmjerena na određenu osobu na koju bi se trebao ljutiti. Kao da je bio bijesan sam sa sobom, i nije mogao ili nije želio usmjeriti svoju srdžbu na njezin objekt.
————————–
Osim što je bio utemeljitelj aikida, Sensei Ueshiba je bio i majstor kija. Međutim, također je bio i predani sljedbenik Omotokyo religije i to je utjecalo na način na koji je poučavao aikido. Često je bilo nemoguće išta shvatiti iz njegovih ezoteričnih objašnjenja. Mnogo više biste naučili gledajući ga kako radi aikido.
Uvijek je bio opušten i zato je njegov aikido bio toliko jak. U aikidu, ako niste opušteni, ne možete baciti nekoga. Činilo nam se neshvatljivim da Sensei Ueshiba može uvijek baciti, uvijek se osloboditi zahvata. Ono što sam od njega stvarno naučio nije bila tehnika nego prava tajna aikida – nesuprotstavljanje – koristiti protivnikovu snagu, a ne opirati joj se.
