mayamaya:
Prije više od desetljeća, negdje tamo u drugoj polovici devedesetih, na predavanju iz teorije književnosti (prof. Biti), prvi sam se put susrela s idejom ljuštenja luka. Fascinirala me već tada, kao ideja, kao metafora, ostala je u meni kao trajno tinjajući žar čiju sam potenciju naslućivala, ali i koja je u svakom trenutku prijetila utrnućem. Prepoznala bih je u trenucima zanosa i inspiracije nekim ili nečim, znajući da se ispod krije dublji sloj vrijedan traženja i nastavljanja puta. Kojiput čovjek izabere stranputicu, pa se žar samo održava, ili čovjek ostane nedefiniran, bez rješenja, bez djelovanja, samo trajući, kojiput vanjski sloj dozrije i otpadne, osuši se i nestane dopustivši novome da se pobrine za dalje, pokazujući mu smjer. Kad promatramo majstora/učitelja kako se kreće, kako izvodi neku tehniku, aikido vježbu, fascinirani smo lakoćom njegovih pokreta, pa pokušavamo i sami izvesti određene pokrete najprije kopirajući (copy paste), a zatim se ponavljanjem istih radnji trudimo dati svoj izražaj pokretu. O nama ovisi koliko smo spremni zagristi luk, oljuštiti njegove ovojnice i prijeći barijeru koja nas uvodi korak dalje u vještinu > što dalje, to je ljući, sve je više slojeva, sve je više tehnika, sve je više smjerova… Kako se tu snaći? Kako se snaći u Manjinim slojevima?! Kako se snaći u slojevima aikida?!
Luk je svakodnevna hrana: najjednostavnije jelo osnažuje, daje mu onaj šmek koji ga čini ukusnim, ali na tome se uglavnom ostane, a možda ga se baš zbog toga bagatelizira i obezvređuje – luk smrdi, zbog njega naviru suze na oči… nije baš privlačan, pa čovjek gleda da ga se što prije riješi, da ga izreže i ubaci u jelo, da nema s njime puno posla. Nerijetko tako odbaci njegovu ljekovitost i snagu. Što je nešto čovjeku dostupnije, to je on to skloniji ignorirati. Ostane pri površini. Ne ljušti dalje. Ne dopusti si da istraži njegovo dublje djelovanje. Ne stavi ga kao oblog čija duboka jezgra uništava toksine. Jer zaboravi da je priroda u najjednostavnijim stvarima najjača.
Ostane tako i aikidoka pri kopiranju jednostavnih radnji, gledajući kako to čini učitelj te pokušavajući ponoviti viđeno. A onda se u jednom trenutku, kad prijeđe kritičnu granicu ponavljanja istoga, počne ljuštiti prvi sloj. Otkrije nešto novo, dotad oku skriveno. Doživi uvid. E, ponavljanje je majka mudrosti. Kad se pokret počne izvoditi s lakoćom i preciznošću, dogodi se klik i on postane nešto više. To je kreativan čin i to čovjeka nadahnjuje.
Sudjelujući na seminaru koji je bio orijentiran na gradivo razine 3. kyua, lecnula me spoznaja o mojem površnom doživljavanju (i poznavanju) vježbe gyaku hanmi. Djeluje mi prilično lepršavo – ako mi u ičemu aikido nalikuje plesu, onda je to u toj vježbi. No kad sam je pokušala napraviti, polako, korak po korak, pazeći na mnoštvo detalja – najprije lijevi hanmi, lijeva ruka naprijed, desna odostraga, glava naprijed, um 30% na prednjoj ruci, 70% na stražnjoj, zatim rad nogu, samim time i promjena smjera ruku i orijentacije trupa, bez slabljenja ekstenzije kija, naravno, zadržavajući cijelo vrijeme stabilnost, s preraspodjelom „postotka“ prisutnosti uma na stražnjoj, odnosno prednjoj ruci, pa tako nekoliko puta, pritom i brojeći, percipirajući sve oko sebe, stvarajući određeni ritam… – shvatila sam da se dojam plesa ostvaruje tek kad se sve te radnje automatiziraju, kad ih se počne izvoditi bez razmišljanja, a da se to postigne, treba raditi jedno te isto, to ponavljati, ponavljati i ponavljati. Nije važan dojam plesa, ali on otkriva kolik je jaz između početnog hanmija do savršene dinamične izvedbe. Kao od prvog plesnog koraka pa do baleta, primjerice.
Čovjek je lijen od rođenja, to je priznao i majstor Beppe pri zadnjem susretu s nama… Zašto onda sve to raditi, što čovjeka nagoni da ponavlja iste radnje, iste korake nebrojeno puta, uz upalu mišića, da sam sebi bude smiješan i blesav i nezgrapan i tko zna što sve ne? Možda ta znatiželja, želja za otkrivanjem onoga što se krije iza sljedeće ljuske… Kad želimo da tek rođena beba ojača vratne mišiće, znamo da ćemo to postići stavljanjem bebe potrbuške – znatiželja će je vući da podiže glavicu, a lijenost će je sputavati u tome i ljutit će se i plakati zbog toga što smo je stavili u taj položaj. No s ponavljanjem te radnje postat će sve jača i vještija, pravi majstor u tome, otkrit će joj se nova perspektiva, pojavit će se zadovoljstvo i osmijeh. I želja za daljnjim otkrivanjem. Jedna je ljuska skinuta. A kad se skine, s vremenom ona postane vanjska ljuska ispod čije se površine krije novi sloj koji čeka da bude otkriven.
Kruno:
Ako želite kvalitetno do zadnjih detalja naučiti zašto, kako, čemu … osjetiti, osvijestiti pojedinu tehniku, Manjo je pravi majstor.
Mislim da i najrastrojeniji um može shvatiti :-). Da si netko daje toliko truda da prenese svoje znanje vrijedno je svake zahvale.
Hvala Manjo na trudu!
Marijana:
Seminar za 3. kyu je meni bio izvrstan! Vrlo detaljan, strukturiran i mislim da smo vrlo dobro radili i trenirali cijeli vikend. Marijan nam je dao detalje i ideje koje nisam mogla ni sanjati da stoje u tehnici. Naravno kao i svaki puta na seminarima otkrijem prepreku koja me sprečava u vlastitoj lakoći i razvoju, kako na tatamiju tako i u životu, a ovaj put je light motiv bio želja za kontrolom i želja za hvatanjem i lijepljenjem (Munetzuki koteoroshi) za ljude, za situacije, za prošlost itd.. “Misliš da imaš kontrolu, a nemaš, nemaš!”
U fizičko-umnoj zahtjevnosti seminara, konstantno radeći i učeći, od čega još uvijek imam upalu mišića i moždanih vijuga 🙂 , Marijan je kao i uvijek dao i više od 100% sebe nesebično nam dajući sve svoje znanje, na čemu sam mu od srca zahvalna.
Jako je lijepo osjetiti i vidjeti kako se brine za naš razvoj, ponekad kao prema maloj djeci, ponekad grub, ponekad nježan i vjerujem da nam svima puno znači vidjeti da mu je stalo do našeg napretka. Jer na kraju svi želimo napraviti to polaganje na način da on bude i ponosan, a mi zadovoljni i sretni.
No postajem cendrava.. pa dosta! :-).
