terry_dobsonVlak je prolazio kroz predgrađa Tokya u pospano ljetno poslijepodne. Naš je vagon bio uglavnom prazan – tek nekoliko kućanica s djecom i nekoliko ljudi koji su pošli u kupovinu. Rastreseno sam promatrao oronule kuće i prašnjavo grmlje.

Na jednoj je postaji ušao neki muškarac i iznenada razbio poslijepodnevni mir vikom i nerazumljivim psovkama. Doteturao je u naš vagon. Bio je odjeven u radničku odjeću, krupan, pijan i prljav. Nešto je povikao i zamahnuo prema ženi koja je u naručju držala malo dijete. Odletjela je u krilo starijeg para. Bilo je pravo čudo da dijete nije ozlijeđeno.

Par je uplašeno skočio i krenuo prema drugom dijelu vagona. Radnik je zamahnuo prema glavi žene koja se udaljavala, ali je promašio. To ga je tako rasrdilo da je zgrabio metalnu šipku u sredini vagona i pokušao je iščupati. Primjetio sam da mu je jedna ruka posječena i da krvari. Vlak je jurio dalje, a putnici su bili skamenjeni od straha. Ustao sam.

Bio sam još mlad – sve se to događalo prije dvadesetak godina – pa sam bio i u dobroj kondiciji. Vježbao sam aikido osam sati dnevno veći dio godine. Uživao sam u tome. Ali, moja borilačka vještina nikada nije bila iskušana u stvarnosti. Učenicima aikida nije bilo dopušteno boriti se.

“Aikido”, ponavljao je moj učitelj, “jest vještina pomirenja. Onaj tko se poželi boriti, prekinuo je svoju sponu sa svemirom. Pokušate li dominirati ljudima, već ste poraženi. Mi učimo kako rješavati sukobe, a ne kako ih izazivati.”

Slušao sam ga. Veoma sam se trudio. Čak sam prelazio ulicu da izbjegnem ulične propalice koje su se motale po željezničkim postajama. Zbog toga sam se osjećao odlično – istodobno snažno i sveto. Ali, zapravo sam žudio za legitimnom prilikom da spasim nevine i uništim krivce.

“To je to!”, rekao sam sebi dok sam ustajao. “Ljudi su u opasnosti. Ako brzo nešto ne poduzmem, netko će biti ozlijeđen.”

Pijanac je vidio da sam ustao, i njemu je to bila prilika da na nekoga usmjeri svoju srdžbu. “Aha!”, povikao je. “Stranac! Tebi treba lekcija o japanskim manirima!”

Uputio sam mu pogled pun gađenja i prezira. Namjeravao sam ga srediti, ali on je morao prvi napasti. Htio sam da bude ljutit, pa sam napućio usne i poslao mu drzak poljubac.

“Dobro!”, povikao je. “Sad ću te ja naučiti!” Pripremio se da navali na mene.

Trenutak prije nego što se uspio pomaknuti, netko je nevjerojatno prodorno povikao: “Hej!” Sjećam se kako je uzvik zvučao neobično radosno – kao da ste vi i vaš prijatelj nešto tražili, a onda je on to iznenada našao. “Hej!”

Ja sam se okrenuo ulijevo, pijanac udesno. Obojica smo se zagledali u sitnog starog Japanca. Dobrano je prevalio sedamdesetu. Sjedio je u besprijekornom kimonu. Na mene nije obratio pozornost, ali se radosno smiješio pijancu, kao da će mu priopćiti vrlo važnu i lijepu tajnu.

“Dođi ovamo!”, rekao je starac i mahnuo mu rukom. “Dođi i popričaj samnom!”

Pijanac je otišao kao da ga je onamo nešto vuklo. Ratoborno je stao pred starca i povikao: “A zašto bih ja s tobom razgovarao?” Meni je sad bio okrenut leđima. Da mu se lakat imalo pomaknuo, bio bih ga zgazio.

Starac mu se i dalje smiješio. “Što si to pio?”, upitao ga je kao da ga je to veoma zanimalo. “Pio sam sake”, zagrmio je pijanac, “a tebe se to ne tiče.” Pritom je nehotice popljuvao starca.

“Ah, krasno!”, rekao je starac, “baš krasno! Znaš, i ja volim sake. Moja žena, kojoj je sedamdeset šest, i ja svake večeri zagrijemo bočicu sakea, odnesemo je u vrt i sjednemo na staru drvenu klupu. Gledamo zalazak sunca i promatramo našu persimonu. Moj ju je pradjed ondje posadio. Strahujemo hoće li se oporaviti od tuče prošle zime. Ide joj bolje nego što sam očekivao, osobito kad uzmeš u obzir da tlo baš nije kvalitetno. Lijepo ju je promatrati dok pijemo sake i uživamo u večeri – čak i kad kiši!” Trepćući se zagledao u pijanca.

Dok se trudio pratiti što mu starac govori, crte lica su mu se smekšale, a šake opustile. “Da”, rekao je, “i ja volim persimone…” Nije dovršio rečenicu.

“Da”, rekao je starac smiješeći se, “a sigurno imaš i dobru ženu.”

“Ne”, odgovorio je pijanac, “žena mi je umrla.” Ljuljajući se u ritmu vlaka, počeo je plakati. “Nemam ženu, nemam dom, nemam posao. Tako se sramim.” Suze su mu tekle niz obraze, a tijelo mu je potresao očaj.

Sad sam ja bio na redu. Stajao sam onako čist i nevin, pun želje da “svijetom vlada demokracija”, kako su me učili, a osjećao sam se prljavije od njega.

Vlak je ušao u moju postaju. Dok su se vrata otvarala, čuo sam kako starac s razumijevanjem cokće jezikom: “Uh, nije ti lako”, rekao je. “Sjedi i pričaj.”

Još sam se jednom okrenuo. Pijanac je spustio glavu u starčevo krilo, a starac mu je nježno milovao masnu, slijepljenu kosu.

Kad je vlak otišao, sjeo sam na klupu. Ono što sam ja htio postići šakama, netko drugi je postigao ljubavlju.

Terry Dobson

Terry Dobson: Aikido priča u vlaku