Kako je sve počelo?
Sve je počelo 1989. godine kad su se Davor Kudrna, Marijan Kudrna i Neven Zoković, vrativši se s aikido seminara u Beogradu zapitali zašto u Zagrebu nema mjesta gdje se može vježbati aikido.
Oni koji ih poznaju i njihovo dugogodišnje iskustvo u drugim borilačkim umijećima, pitali su se: “Zašto aikido?”
U svojoj su praksi imali iskre duhovnog iskustva koje nadilazi isključivo fizičko vježbanje, sukob ili svladavanje protivnika.
To potvrđuju riječi utemeljitelja aikida Morihea Ueshibe: “U proljeće 1925., dok sam osamljen šetao vrtom… shvatio sam da BUDO (put ratničkih umijeća) nije obaranje protivnika pomoću sile… istinski BUDO znači stopiti se s Univerzalnom sviješću i čuvati mir u svijetu časnim, produktivnim životom, zaštitom i uzdizanjem svih živih bića u prirodi.”
Aikido omogućuje to iskustvo putem redovitih vježba opuštanja, osvještenja stanja uma i tijela, meditacije, disanja itd. Tehnike, padovi i rad s partnerima samo su kraj procesa i vidljiv pokazatelj evolucije Nutrine. Pažnja se od početka poklanja kvaliteti i sjedinjenosti prividnih suprotnosti: snage i suptilnosti, potpune vanjske učinkovitosti u unutarnjeg senzibiliteta, kako bi se taj sklad održao i u najdinamičnijim tehnikama.
Ljudi koji vježbaju aikido stvaraju situacije u kojima ne dolazi (ne može doći) do sukoba. Ako do njega i dođe, traže način da su posljedice minimalne za sve sudionike.
Sukobi i nasilje nisu ekskluzivnost fizičkog svijeta, dapače ono nevidljivo sukobljavanje sa sobom i drugima (prvenstveno bližnjima) čini većinu svakidašnjih problema čovjeka. Stoga se aikido prakticira i kao umijeće kvalitetnijeg življenja i korištenja neograničena potencijala božanskih darova u svakom čovjeku i prirodi. Instrumenti pomoću kojih učimo jesu naš um i tijelo, a metoda aikido – japansko ratničko umijeće.
Prvi Aikido seminar u Hrvatskoj
Zahvaćeni turbulentnim društvenim promjenama, Davor, Marijan i Neven (1991. im se priključuje Dobroslav Jakovljević) uspijevaju u proljeće 1992. godine s majstorom Alešom Leskovšekom iz Ljubljane organizirati prvi aikido seminar u Zagrebu.
Desetak vježbača, dvorana Nadbiskupske klasične gimnazije, nekoliko “prapovijesnih” kožnih strunjača punjenih životinjskom dlakom (zanimljivost za sve koji poznaju samo moderne tatamije rađene od umjetnih materijala) i Aleš koji je bio u cipelama (pod je betonski) bi nama omogućio više prostora za vježbanje. No, ništa nam (im) nije smetalo da se oduševimo tom “čudnom” borilačkom vještinom koja rješava probleme bez sukobljavanja.
Na tom tragu jedna crtica iz Marijanova i Dobroslavova života: “Kao dragovoljci Domovinskog rata i studenti Fakulteta za fizičku kulturu (sad Kineziološkog) kratko vrijeme prije održavanja aikido seminara u Zagrebu razdužuju svoju ratnu opremu i kreću mirotvornim putem.”
Ova je crtica posebno zanimljiva jer je aikido utemeljen i na osnovama intenzivna iskustva II. svjetskoga rata osnivača Morihea Ueshibe, kao i ratnoga iskustva njegova ponajboljeg učenika Koichija Toheia.
Počeci treninga
Iako kao početnici, osiguravali smo redovite treninge i primali nove članove. Majstor Aleš nam je pomogao da upoznamo senseia Kenjira Yoshigasakija koji je dvaput godišnje održavao seminare u Ljubljani. Potreba da sami napredujemo i vodimo druge dovela nas je i na instruktorske treninge na seminarima koje je vodio sensei Yoshigasaki.
U tim prvim godinama spominjem i seminare s majstorom Romanom Tomaževičem koji su nam otvarali nove horizonte. Ne zaboravljamo: gosp. Slobodana Elezovića, koji je putem Hrvatsko-japanskog prijateljstva Društvu pomagao savjetom i potporom, gosp. Zdenka Protuđera, koji nam je omogućio vježbanje u terminima Karate kluba “Croatia”. Hvala i onima koji su nam stvarali probleme (a bilo ih je u počecima rada Društva) jer bez njih sigurno ne bismo ustrajali.
Gdje smo danas nakon 20 godina?
Iskrenost naših nakana da blago otkriveno pomoću aikida podijelimo s drugima vidljiva je u:
- 9 dojoa koje pratimo u gradovima diljem Hrvatske,
- u razgranatoj društvenoj angažiranosti članova Društva,
- u organiziranju međunarodnog seminara na Velebitu, u Baškim Oštarijama.
Nastavljamo dalje.
Proces osobne preobrazbe i svijeta u kojem živimo ne prestaje.
Pridružite nam se!