U vrijeme kada su zagrebačke dvorane bile “krcate” izbjeglicama i prognanicima, pronalazak dvorane na Šalati je bila prava lutrija. Uz to dvorana nije bila grijana, bila je puna prašine i imala je samo 4 debele kožne strunjače. Da mi je znati što je Aleš u tom trenutku razmišljao, u stilu “što je ovo meni trebalo” i sl… ![]()
Eto, entuzijazam se isplatio…