U Japanu se svaka osoba koja nešto podučava naziva senseijem. Mladu dvadesetogodišnju odgajateljicu u vrtiću pedesetogodišnji roditelj može osloviti sa sensei, zato što roditelj uvažava činjenicu da mlada odgajateljica podučava dijete. To je slično uporabi gospodine, gospođo ili gospođice – što samo iskazuje poštovanje prema osobi. U Japanu se odvjetnik ili liječnik obično naziva senseijem jer se smatra da oni znaju više od ostalih. Budući da odvjetnici često postaju političari, čak se i političara često naziva senseijem. Istina je da se u Japanu riječ sensei ponekad zloupotrebljava. Međutim, uobičajeno je da japanskog učitelja u cijelom svijetu njegovi učenici oslovljavaju sa sensei.
Postavlja se i pitanje što nekoga čini senseijem. Kad osoba podučava, ta osoba je sensei. Ali dok ne podučava, možda ne mora biti sensei. To ovisi o tome što podučava. Ako podučava tehnike aikida, učitelj je samo na tatamiju. Ako podučava samo nekoliko sati na tatamiju, nije praktično stalno mijenjati tituliranje ovisno o tome je li na tatamiju ili nije. Od osoba koje nazvamo sensei očekuje se da se i u svakodnevnom životu ponašaju kao učitelj. Tako ih ljudi mogu i dalje zvati sensei, bez potrebe za mijenjanjem titule.
Ovo otvara novo pitanje: Kako bi se učitelj trebao ponašati u svom svakodnevnom životu? Zen budizam je začeo ideju razumijevanja života, koja pretpostavlja da se osoba koja razumije život osjeća kao da se ponovo rodila. Sen znači prije a sei znači biti rođen. Dakle, sensei doslovno znači: osoba koja je rođena prije. Ovo je rođenje duhovno, a ne fizičko rođenje. Izvorno značenje rječi sensei je: onaj koji je duhovno rođen prije ostalih. Ako se držimo izvornog značenja, jedino bi se oni koji razumiju život trebali zvati senseijem, a sensei se ponaša kao učitelj 24 sata dnevno, pa i u svome svakodnevnom životu.
Poštovanje je nekad bilo vrlo važno svim ljudima diljem svijeta. Treba poštovati ljudska bića, životinje, drveće, itd. Drugim riječima, samo život i živa bića treba poštovati. Ne treba poštovati materijalno. Čak i kad se radi o proizvodima visoke tehnologije kao što su automobili Ferrari ili velikim umjetničkim djelima, nije sam objekt taj kojeg treba poštovati, već ljudska bića koja su kreirala taj objekt. Poštujemo život jer je svaki život u odnosu s drugim životima, i ti milijuni i milijarde odnosa stvaraju i održavaju život na Zemlji. Poštovanje stvara bolje odnose među životima i zato je poštovanje bilo i jest jedna od najvažnijih stvari u životu. Poštovanje zapravo znači ne narušavati odnose među različitim životima.
Kad se poštovanje iskazivalo, to se zvalo čast. Ljudi su nekad bili spremni umrijeti za čast, zato što su odnosi među životima bili ključni za opstanak ljudskih bića. Danas su i poštovanje i čast gotovo zaboravljeni zato što smo razvili civilizaciju koja se temelji na oružju i materjalnome. Opstanak ovisi o oružju i politici, a ne više o odnosima među različitim životima.
Aikido je put (Do), i u bavljenju aikidom taj se put treba održati. Osoba koja održava i čuva put zove se Doshu. U japanskom jeziku dva su različita značenja riječi doshu. Prvo je značenje ‘majstor puta’ a drugo ‘čuvar puta’. Razlika je u tome što može postojati samo jedan majstor puta a mnogo čuvara puta. Glavni učitelj bilo koje aikido organizacije tebao bi se zvati doshu – čuvar puta – ali mnoge aikido organizacije zapravo nemaju doshua. To je zato što većina japanskih učitelja zapravo slijedi učenje nekog drugog, a naročito Moriheia Ueshibe, iako je on mrtav. Ima i učitelja koji ne slijede određenog učitelja, ali zato slijede neku već utemeljenu filozofiju. Niti oni nisu čuvari puta. Stoga u svijetu aikida i nema mnogo doshua. Učitelj je doshu jedino kad poučava potpuno neovisno od bilo koje filozofije ili drugih učitelja, uključujući i one mrtve.