Kada sam prvi puta ušla u dojo, mučilo me pitanje: „Hoću li se ovdje naučiti sabrati?“ Sjedili smo na podu, takvo sjedenje mi je bilo novo i neobično, a u meni je tinjala znatiželja da vidim što li je taj Aikido zahvaljujući kojem sam čula za koncept ne pružanja otpora koji me je oduševio. Mnogi pružaju otpore onda kada ne bi trebali dok sam ja željela naučiti mudriji put. Uskoro nas je voditelj uputio na jedan mišićni test. To je bilo iznenađenje, tako jednostavno, a tako snažno. To je bilo to. Ono što sam slutila da čovjek ima velike snage kada je sabran, tada sam iskusila. Skoro da sam rekla hvala, spoznala sam što me je zanimalo, mogu ići. Srećom da je voditelj rekao da ima još puno za učiti toga pa sam ostala. Kroz vježbanje Aikida je jasno koliko je bitna sabranost i mirnoća uma. Istraživanje odnosa unutar sebe kao i izvan sebe, otpuštanje onoga što ne pridonosi dobru pojedinca, te sabiranje kao da osobu, malo po malo, stavlja na svoje mjesto. Osim toga, mišići mojih leđa su ojačali i napokon sam usvojila ispravno držanje.
Jednog dana krenula sam na put kako bi posjetila prijateljicu koju nisam dugo vidjela. Očekivala sam da će taj put trajati oko 2 sata, pa sam se pripremila kako bi mi bilo ugodno na putu. Veselila sam se što ću je vidjeti, ali veselila sam se i vremenu koje ću provesti u autu. Međutim, tom putu se je prepriječila prikolica kamiona s kojim sam se mimoilazila. Na izlasku iz zavoja, na mokroj cesti vozač kamiona je izgubio kontrolu nad prikolicom koju je vukao te je ona prešla na moju stranu ceste i moj auto „pomela“ s ceste.
Ne znam koji su se mehanizmi u meni aktivirali no sretna sam i zahvalna što se ne sjećam kako je to izgledalo. Sjećam se prikolice koja se zaklonila moj pogled i to je sve. Slijedeći trenutak koji se sjećam je da otvaram oči i podižem glavu sjedeći u autu s mišlju: nešto se dogodilo. Uočila sam maleni stup dima na kontrolnoj ploči auta i jedino što sam mislila je bilo da moram napustiti auto jer možda bi se mogao zapaliti. Vrata na vozačevom mjestu nisam mogla otvoriti stoga, kada sam shvatila da na tim vratima nema stakla, izašla sam kroz prozor. Kada sam izašla, obratila sam pažnju na svoje tijelo i shvatila da je sve na svojem mjestu i srećom nisam uočila da ima krvi – stoga sam zaključila da je dobro. Uskoro je došao jedan čovjek koji je vidio što se je dogodilo i pomagao mi je. Natjerao me da sjednem, donio mi stvari iz auta i ponašao se vrlo brižno.
Bila sam usporena, ali mirna. Bilo mi je jasno da se je nešto dogodilo, ali da je taj događaj završio i da mi ne prijeti opasnost. Obavila sam pozive koje sam trebala i čekala da dođe hitna. Odjednom je doletio jedan čovjek s pitanjem jesam li živa. Vidjelo se na njemu da je izbezumljen, govorio je glavno da sam ja cijela, lako za auto, a ja sam mislila što je njemu. Zatim sam ga pitala je li on vozio kamion i nakon potvrdnog odgovora bilo mi je jasno što mu je.
Stigli su hitna i policija. Na brzinu su ne pregledati i pomogli mi da sjednem u vozilo hitne. Tada sam prošla pored prednjeg dijela svog auta i vidjela da je jako razbijen upravo kod vozačevog dijela. Shvatila sam da se nije dogodilo samo nešto bezazleno. Na pregledu je ustanovljeno da ništa nije slomljeno. Mogla sam se kretati iako vrlo pažljivo i vrlo sporo jer mi je bilo koji nagli pokret predstavljao prijetnju. No, ja sam prihvatila situaciju kakva je i ostala mirna. Nisam se brinula ni oko čega, pustila sam te su se i nepoznati i poznati ljudi brinuli za mene. Osjećala sam zahvalnost što sam živa i cijela. Kasnije sam saznala da je u toj prikolici bilo preko 23 tone tereta dok je ukupna težina auta u kojem sam ja bila oko 1200 kg.
Kasnije je bol postala jača. Iako ne znam što se dogodilo sa mnom u od trenutna udarca do slijetanja auta s ceste, osjećala sam bol u vratu i lijeve stane lopatice. Ovratnik koji su mi dali da nosim mi je u isto vrijeme bio i olakšanje i smetnja. Međutim, zahvaljujući držanju koje sam razvila na Aikidu, uspijevala sam se tako namjestiti da bol bude najmanja moguća i bila sam zahvalna što to mogu i što to znam.
Mnogu puta, pogotovo u prvim danima nakon nezgode, sam pomislila kako je dobro što sam vježbala Aikido. Prvo stoga što su ipak mišići leđa ojačali pa vjerujem da je stoga ozljeda manja, zatim stoga što mi je naučeno držanje pomagalo da što manje boli. Osim boli u vratu, javljale su se glavobolje koje su uobičajene za takvu ozljedu (uobičajene su i neke druge pojave koje ja nisam imala). Kako inače ne pijem tablete, nisam ih pila niti u ovoj situaciji, a kako bi se riješila glavobolje primjenjivala sam ki disanje. Iako nije lako sjesti negdje u miru i duboko disati, bilo je to bolje nego tablete koje su mi preporučili. Poslušavši liječnicu koja mi je objasnila što tablete čine, odlučila sam im dati šansu. Međutim, od 5 tableta koje sam popila, pomogla mi je samo jedna i to je učvrstilo moju odluku da tablete ne pijem. Neke od najjačih glavobolja koje sam imala u periodu oporavka su prošle nakon što sam dovoljno dugo duboko disala.
Ovo iskustvo je jasno pokazalo da se ono što se vježba u doju može primijeniti u životu. I ne samo primijeniti, nego omogućava i pripremu za suočavanje sa situacijama koje se uopće ne mogu niti predvidjeti. Prihvaćanje potpuno neočekivane i neželjene situacije i čuvanje mira i sabranosti me je poštedilo pitanja poput zašto se to dogodilo i svih „da sam bar …“ pretpostavki. Iako je teško opisati oporavak jer je bilo bolnih perioda skoro svaki dan, uživala sam u miru i vremenu koje sam provela u tom periodu.